Doći u Pisu, a ne vidjeti Krivi toranj, Istanbul bez posjeta Aja Sofiji ili pak biti u Rimu, a ne vidjeti crkvu Svetoga Petra, tako je isto doći u Hercegovinu pričati o stećcima, a ne vidjeti Boljune. Bez pretjerivanja priča o stećcima bez Boljuna je kao kruh bez soli! “Dolazili su ovdje mnogi, gledali, istraživali... Razgovarao sam, pitao, to me je zanimalo i s dr. Šefikom Bešlagićem, prof, dr. Markom Vegom, pa dr. Antom Kučanom... , puno su znali o stećcima, ali su mi ipak premalo odgovora dali. Kažu nije zapisano, prave zabilješke bi se još mogle naći u Dubrovniku, u crkvi Male braće. Tako su govorili. Divili su se i oni, svi koji dođu ovdje, ali nije lako ni doći...”, pripovijeda Vinko Šutalo, posljednji čuvar nekropole u Boljunima.

Nekropola Boljuni nalazi se na jugozapadu stolačke općine, dio je sela Bjelojevići. Nekropola Boljuni se nalazi na tentativnoj listi UNESCO-a. Vinko nas vodi do jednog od najživopisnijih stećaka, kaže da je to grob Stjepana Boljunovića, po kojem cijela nekropola, a i područje dobi ime.

Skoro svi boljunski natpisi, a ima ih ukupno devetnaest pripadaju Semoradu ili njegovim učenicima. Dr. Marinka Šimić sa Staroslvenskog instituta u Zagrebu u studiji “Jezik boljunskih natpisa” ističe da su “svi boljunski nadgrobni spomenici pisani hrvatskim narodnim jezikom s elementima crkvenoslovenskog književnog jezika i jednom od triju hrvatskih pisama: hrvatskom ćirilicom”.

Natpisi su nastali sredinom 15. i početkom 16. stoljeća.

Inače, cijeni se da je u Boljunima pokopana srednjovjekovna gospoda, između ostalog, tu je i grob čuvenog vojskovođe Vlatka Vukovića.

Jedini problem za one koji žele posjetiti Boljune je nepotpuna prometna signalizacija i trometarski asfaltni trak. Boljuni su u svojevrsnoj nedođiji, a da nije tako bili bi nekropola bez premca, barem u Hercegovini.